Put u Istanbul - dio prvi

Istanbul – zadnja stanica Orient Expressa


"If one had but a single glance to give the world, one should gaze on Istanbul."
- Alphonse de Lamartine

Na putovanje o kojem imate zadovoljstvo čitati krenuli smo jedne neuobičajeno prohladne ljetne večeri 3. kolovoza. Ovaj “smo” pritom čine tri osobe – Karlo, čudan svat koji u apstinenciji od alkohola i svih vrsta opijata vidi smisao života, Robi, iznimno talentirani, ali još neafirmirani mladi umjetnik i samim time prilično zanimljiv i neobičan momak, te sam autor ovih redaka, Ivan – navodni potomak propale plemićke obitelji Zrinski koja je nekad davno haračila nad kmetovima Međimurja. Dotični ujedno svojim upornim i neutemeljenim inzistiranjem na povezanosti njega i spomenute obitelji zaslužuje titulu najnapornijeg od navedene trojice. Pridodajmo ovome da su Karlo i autor teksta put Istanbula krenuli kao debatanti, sudionici predstojećeg EUDC-a, dok je Robi „samo“ vrlo odvažan Varaždinec čija se guzica (ili ti rit) zaželjela puta.

Dakle, iz Malog Beča - Varaždina krenuli smo autom put Zagreba nimalo svjesni da će nam tih sat vremena vožnje hrvatskim autocestama biti najbliže definiciji bezbrižnog i ugodnog putovanja. Kao prijevozno sredstvo od Zagreba do Istanbula (i nazad) odabrali smo vlak iz razloga koji su varirali od avanturističkih – jer u vlaku ćemo vidjeti i upoznati šarenog svijeta, romantičarskih – jer ipak je ovom trasom nekad vozio slavni Orient Express, junak mnogih filmova i knjiga, sinonim aristokracije i luksuza, do onih ekonomskih – jer mi smo poslovično dekintirani studenti koji traže najjeftiniji oblik dostupnog prijevoza. Već sam polazak iz Zagreba razbio je određene iluzije o bezbrižnosti takvog putovanja kad smo doslovno pet do dvanaest otkrili s kojeg perona polazi vlak za Beograd. Do nekadašnje utvrde u borbi s nacijom kojoj smo krenuli u vizite, Turcima, stigli smo rano ujutro i odmah trkom krenuli na šalter inostranih informacija saznati otkud nam polazi vlak, pardon – voz, za Istanbul. Istodobno propustivši rezervirati spavaći vagon koji ide direktno do Istanbula, poprilično smo potencirali neizvjesnost našeg dolaska do slavnog Carigrada.

No, kako kažu, svako zlo za neko dobro, pa smo tako umjesto u udobnim i sigurnim spavaćim kabinama završili u kupeu vlažnog i prljavog poda, ali sa vrlo ugodnim suputnikom – renomiranim bugarskim profesorom muzeologije i povijesti umjetnosti, dr. Nedkovim, koji je s nama dijelio mjesto u kupeu, cinizam, ironiju i svoje iskustvo putnika na ovim trasama sve do Sofije. Pri polasku iz Beograda još uvijek smo imali neke iluzije, od kojih je najvažnija bila ona da bi ovaj put i vlak barem malo mogli podsjetiti na Orient Express. Što, naravno, nisu. Naime, u sadašnjem stanju ove trase i vlakova koji njom voze, bicikl bez svjetla, brzina i funkcionalnih kočnica je bliže pojmu Orient Expressa no vlak kojim smo mi imali (ne)sreću putovati. Ukratko, današnji ekspresni vlak Beograd – Niš – Sofija – Istanbul ima veze s Orient Expressom koliko i autor ovog teksta sa Nikolom Šubićem Zrinskim – osim dijela imena, nikakve.

Krenuvši prema Nišu nimalo ekspresnom brzinom imali smo zadovoljstvo uživanja u krajoliku srednje (il koje već) Srbije, što konkretno znači autocesta Beograd – Niš s jedne strane (poznatoj u bivšoj Yugi po „uradi sam svoj ulaz i izlaz na autocestu“ principu koji smo mi propustili zamijetiti iz vlaka) i pregled najčešćih motiva filmske karijere Emira Kusturice s druge strane. Za one koje nisu upoznati s filmskim stvaralaštvom friško pokrštenog pravoslavca reći ću da smo uživali u svom šarenilu boja i smeća koje pogledu nude cigansk…, ovaj, romska naselja uz prugu. Uz takav zanimljiv kolorit stigli smo nekako i do Niša gdje su naš vagon prespojili na lokomotivu čiji je zadatak bio dovući nas (u doslovnom i prenesenom značenju) do Sofije.

Na prvom dijelu te trase tj. do srpsko – bugarske granice ionako ne baš impresivna brzina vlaka spustila se na nivo na kojem bi nam šepavi, neishranjeni te manično depresivni konj bio ozbiljna konkurencija u „tko će prvi do granice“ natjecanju. Dodajmo tome i još par neobjašnjivih stajanja vlaka (valjda čik pauza ?!) usred najvećeg kamenjara koji su moje oči do sad imale priliku vidjeti i shvatit ćete zašto smo se sve više počeli veseliti Bugarskoj. Nemojte me krivo shvatiti, volimo mi Srbiju i njezine prirodne ljepote koje stvarno mogu oduzet dah (poput kanjona rijeke Niše), ali svaka ljubav ima svoje granice, a mi smo srpsko – bugarsku već predugo čekali. No kraj našim nevoljama sa srpskim železnicama (kojima ovom prigodom šaljem jedan veliki Nabijem vas! pozdrav) nije stigao sa granicom jer nas je tamo čekalo još jedno, ovaj put trosatno čekanje, zbog, kako to duhovito zovu srpski pogranični policajci, diplomatskog incidenta.

Riječ je o jednoj od tradicionalnih balkanskih sportskih disciplina, švercu cigareta preko granice čiji smo modus operandi (koji su neki toliko željni saznati) imali prilike vidjeti first hand u susjednom kupeu. Postupak je više-manje jednostavan – uzmete dobar odvijač, odšarafite svaki šaraf u kupeu i nagurate šteke cigareta u prazne prostore iza i ispod sjedala u kupeu, ponad stropa i sl. te se nadate da su pogranični policajci spremni prihvatiti koju šteku u zamjenu za privremeno sljepilo (što ovi naši nisu, valjda su tražili više no što su radišni šverceri bili spremni ponuditi). Spomenimo još, kurtoazije radi, da je trenutačni rekorder u ovoj u nas vrlo cijenjenoj disciplini neki Bugarin imenom Štefko Kostadinov sa 209 prošvercanih šteka u jednom kupeu, iako mu se u zadnje vrijeme opasno približio mlada nada te discipline, Hrvat Blanko Vlašić sa 207 šteka.

I tako, nakon već dobrih dvadeset i nešto sati putovanja stigosmo napokon do najmlađe članice EU, Bugarske. Odmah na početku prolaska kroz Bugarsku osjećah se pomalo potišteno zbog sve te sirotinje koju sam ugledao do Sofije, a kamoli tek u predgrađu tog glavnog grada. Žao je čovjeku vidjeti to siromaštvo (npr. sveučilišni profesor prima plaću od cijelih 225 eura mjesečno), a da ne spominjemo koliko boli činjenica da je i takva Bugarska ušla u Uniju prije nas, iako mi već duži niz godina revno ližemo dupe toj toliko željenoj nadnacionalnoj organizaciji. U Sofiju smo, mjereno dotadašnjim standardima puta, stigli relativno brzo te, oprostivši se od našeg suputnika (da ne kažem supatnika) dr. Nedkova, opet presjedali, kako smo očekivali, zadnji puta – trebam li uopće spominjati da smo bili u krivu…

Krenuvši iz Sofije brzo smo nastavili prema istoku te smo pomislili da smo se riješili svake neizvjesnosti dolaska u Istanbul i čak prvi put tokom puta malo ubili oko (na smjene, doduše, što i nije tako zabavno), kad nas je taman prije turske granice uzbunio bugarski kondukter da se moramo preseliti u drugi vagon jer ovaj naš ne ide prema Istanbulu već u Svilengrad. Pa smo tako Karlo, Robi & ja usred noći zamijenili blaženi san i odlazak u bajkoviti Svilengrad i njegovim djevama za spavaći kupe i ništa manje bajkoviti sadržaj koji nas je čekao ispod jednog od kreveta kupea. Naime, Karlova pronicljivost i na alkohol izuzetno osjetljivi nos otkrili su jedno šest, sedam boca good old Jacka i Johnnya neupadljivo umotanih u crnu vreću za smeće, čekajući tri naivna studenta da u slučaju njihova otkrivanja „padnu“ na granici kao ozloglašeni šverceri zapadnjačkim tekućim porocima. Vreću i njen sadržaj smo istog časa izvukli na hodnik i predali turskom cariniku usput objasnivši da s njom nemamo nikakve veze. Ovaj nam je spremno povjeravao (?!) pritom ne pokazujući neko posebno iznenađenje našim otkrićem – njemu to očito dođe kao dobro jutro…

Kasnije nakon prelaska granice malo me kopkala misao o tome da sam koju bocu mogao nevino spremiti u prtljagu koju nam nijednom tokom puta nisu provjeravali, što se prije, naravno, nisam sjetio napraviti – no, nema veze, bila je to pouka za neki drugi put.
Sat po sat, kilometar po kilometar i pred našom premorenom družinom počele su iznicati nove zgrade, kompleksi zgrada, kompleksi kompleksa zgrada i goleme turske zastave na svakom respektabilnijem brežuljku, što je značilo da smo napokon dospjeli do predgrađa mitskog Stambola. Tu ću se odmah malo dotaći one Lamartinove sentence s početka teksta – taj naš prvi pogled na Istanbul nije bio ni približno toliko spektakularan (osim ako vas ne uzbuđuju goleme turske zastave) da bi bio vrijedan jedinog pogleda na svijet. Ipak, nakon dva sata vožnje kroz predgrađa i pola sata kroz centar Istanbula ne možete ostati ravnodušni prvo prema veličini, a zatim i tisućljetnoj povijesti grada koja je na Zlatnom Rogu, prvobitnoj lokaciji Konstantinopola, vidljiva doslovno na svakom kamenu… Već taj prvi pogled na antičko, srednjovjekovno pa kasnije i novovjekovno središte grada otkriva svako od četiri imena Grada, ostavštinu svake od epoha koje je ovaj grad proživio - bilo da je riječ o masivnim ostacima nekad najmoćnijih zidina, impozantnoj kupoli Haigha Sofie ili vitkim minaretima Plave džamije. Također, mi možemo samo zamišljati kako je veličanstveno izgledao Konstantinopol gledan s broda očima talijanskog mozaičara s polovice šestog stoljeća, ili sa konja bosanskog fratra s kraja šesnaestog, ili možda očima francuskog diplomata i pjesnika koji je u Istanbul stigao već na zalasku njegove slave, početkom devetnaestog vijeka. Nemojte zaboraviti, ovaj grad je bio centar svijeta davno prije nego se neka budala u Hrvatskoj sjetila Ludbregu dati tu titulu.

Napokon, nakon 35 sati napornog, iscrpljujućeg, ali doživljajima protkanog puta sišli smo s vlaka na glavnom kolodvoru Sirkeci, sreli se sa našim revnim organizatorima te organiziranim prijevozom krenuli na zadnjih pola sata putovanja do našeg krajnjeg odredišta, sveučilišta Koc. Jednom kad smo stigli u kompleks sveučilišta registraciju smo obavili brzinom većom no što su vlakovođe Balkana u stanju zamisliti te krenuli prema našoj sobi i više nego potrebnoj kupaonici. Vjerujte, tuš i popodnevni nap nakon takvog putovanja toliko godi da može motivirati čovjeka da napiše psalam o tome (kojeg ću vas ovom prilikom ipak poštedjeti)! Nakon zasluženog odmora i pomalo dosadne ceremonije otvaranja prvenstva za potpuni oporavak pobrinuo se party uvečer i litre besplatnog becksa koje su uspješno liječile frustracije uzrokovane činjenicom da je većina uvečer pridošle hrvatske delegacije zračnim prijevozom putovala kraće no što je meni trebalo da napišem ovaj tekst.

U sljedećem nastavku čitajte: Debatni turnir i retardiranost određenog dijela sudačke populacije, Sveučilište Koc i zašto ga volimo, čuvari reda sveučilišta Koc i zašto ih ne volimo, baština Osmanskog carstva i kako Hrvatska nije dio iste (ha!), mistični okusi i mirisi Orijenta, konkretno - nargila i kako je zlorabiti, Fran vs. manijakalni taksista i još mnogo toga…