Put u Istanbul - dio drugi
Veni, vidi, a ostalo nije bitno
Nakon već opjevanog putovanja u Grad sa previše imena trojica drugova i veći dio „airborn“ hrvatske delegacije stižu na svoje odredište u kampus sveučilišta Koc. Tekst koji slijedi izravni je nastavak prethodnog te predstavlja alkoholom i nargilom modificirana sjećanja autora na dane provedene u Turskoj. Ako se netko nakon pročitanog usudi izraziti sumnje u vjerodostojnost napisanog autor stavlja ruku u džamiju kao dokaz svoje privrženosti istini te unaprijed odbacuje zlobna nagađanja da će ovaj tekst priložiti kao esej na prijemnom ispitu Lovačkog i ribolovnog društva „Veritas“.
Na kraju prošlog teksta ostavih aktere ove priče polupijane, (neke) još uvijek izubijane od puta te krajnje neopterećene činjenicom da sutra ujutro počinje europsko debatno prvenstvo na kojem je poželjno pojaviti se, ako ne već trijezan (hereza koju zagovaraju samo nadobudni, asketi i Englezi), onda sa količinom alkohola do maksimalno jedan i po promila u krvi koja se na debatnim turnirima tolerira kao sasvim razumljiva. Večernji party se pokazao kao dobrodošla pijanka (a koja nije) te je fajrundom u poznim satima nagovijestio kronični nedostatak sna kao jednu nuspojavu, a već spomenutim neograničenim količinama Becksa kronični alkoholizam kao drugu nuspojavu ovog prvenstva.
Usput pohvaljujemo tu hvalevrijednu inicijativu organizatora da se sudionike prvenstva drži konstantno napojene kvalitetnim njemačkim pivom koje dokazano djeluje protiv svih vrsta stresa i razočaranja te smanjuje agresivnost, što je neizmjerno važno u slučaju kad se poraženi timovi nalaze blizu sudaca koji su im sudili u prošlim debatama. Doručak koji je uslijedio sljedećeg jutra samo je učvrstio moju presumpciju da je Becks daleko najpoželjnija hranjiva tvar za unošenje u vlastiti organizam za vrijeme boravka u kampusu jer nit je hrana, a još manje voda ulijevala neko preveliko povjerenje. Da se nismo bez veze plašili, za tri je dana pokazao najveći slučaj trovanja još od vremena kad je Lukrecia Borgia pozvala dvije stotine svojih poznanika na kolače i vino.
Posljedice istog bile su da se manji, medicinski kritičniji dio debatne populacije dobro upoznao sa sveučilišnom ambulantom, dok je veći, „samo“ probavnim smetnjama opterećeni dio te brbljave populacije razvio puno intimniji odnos sa wc školjkom no što su vjerojatno očekivali. Također, punokrvnom Zagorcu poput mene nije mogao izbjeći zabrinjavajući izostanak svinjetine sa menija što je rezultiralo gotovo prustovskom nostalgijom za mirisima mojeg djetinjstva, konkretno, dedinih kolinja. Zato upozoravamo sve buduće putnike u neke od zemalja sa većinskom muslimanskom populacijom da hrenovke i suhomesnati proizvodi možda izgledaju slično našima i podvode se pod istu nomenklaturu, ali u stvarnosti imaju veze s njima koliko i James Bond sa Austinom Powersom. Jedno je prava, muška hrana, a drugo je parodija iste. Da zaključim priču o hrani; bila je daleko od impresivne, osim kad bi u samom gradu naletjeli na neko, u spravljanju kebaba ili bureka posebno inspirirano momče.
No, da se vratim na stvar zbog koje smo krenuli put istoka – alkoh… ovaj, debate. Nemam namjere nešto previše detaljno opisivati tijek svake runde jer vi koji ovo čitate najbolje znate da smo s raspravama nakon debatnih rundi dojadili i Bogu i vragu, a kamoli ne jedni drugima. Ipak, vrijedi spomenuti par zanimljivih stvari koje sam naučio i utvrdio tokom turnira. Na primjer: Iako u vanjskom, što će reći debatno-laičkom svijetu možete progurati neku samo vama svojstvenu briju kao nešto kul i dobro, u debati to ne prolazi. Dapače, priskrbit će vam podrugljiv smiješak suca, zadnje mjesto u debati sa individualnim ocjenama u visini šumskih jagoda i nezaboravan „umrijet ćeš sporom i bolnom smrću ako misliš ovako nastaviti“ izraz lica vašeg/e partnera/ice. Druga stvar su upravo besramni krediti koje kod velikog postotka sudačke populacije uživaju Englezi, Škoti, Irci te općenito svi koji su imali bogomdanu privilegiju da im prve izgovorene riječi budu na jeziku koji svoju popularnost ima zahvaliti činjenici da su Englezi nekad davno bili kolonizatori prvog reda, a koji je ujedno i jezik na kojem se održavaju međunarodni debatni turniri i prvenstva.
Primjera radi, debatant iz neke veće rudarske pripizdine u sjevernoj Engleskoj, koji zdravog razuma ima samo u tragovima te priča engleski s naglaskom kraj kojeg i Ivo Sanader ispada veći Englez od njega još uvijek će vjerojatno biti plasiran ispred vas u debati pa makar vi kvalitetno ispunili svoju ulogu, a on sedam minuta svojeg govora potrošio (loše) pobijajući nešto što vi uopće niste rekli bez da se u jednom trenutku potrudio osvrnuti na vaš case. Što je najgore, nakon nezaslužene pobjede odšetat će iz sobe svojim pobjedničkim „metla u guzici“ hodom te nosom dignutim u zrak toliko visoko da ga radar očitava kao NLO.
Naravno, nisu svi Otočani takvi te se i njima zalomi po koji dobar debatni tim (njih trideset, to be precise). Tako smo Laura i ja kao druga opozicija u zadnjoj rundi tog dana kao prvu opoziciju ispred sebe imali odličan Cambridge C. Ono što je mene kod njih impresioniralo jest činjenica da nakon njih mi nismo imali apsolutno ništa novoga za doprinijeti debati. Meni fascinantnije tim više što sam još uvijek uvjeren da o toj tezi znam mnogo… ispostavilo se da i oni znaju… još više.
Da skratim priču, općenito je dojam nakon prvog dana bio da smo bolji nego plasman to pokazuje te da bi u svrhu dokazivanja istog trebalo uvesti torturu kao obvezni dodatak u slučaju neadekvatnog objašnjenja presude. Od te smo ideje ipak odustali jer smo nakon održane četiri runde bili već toliko izmoreni (hrvatske delegacija, to jest) da smo imali snage taman toliko da zajedno s ostatkom iscrpljenog debatnog puka odemo na večeru pritom psujući svojim omiljenim sucima svu bližu i daljnju rodbinu koja se dala nabrojati u šetnji do restorana.
Nakon kratkog odmora poslije večere smiraj dana nam je, po ustaljenoj praksi debatnih turnira i prvenstava, donio još jedan, ovaj put shodno svom prefiksu „Relax“, nešto opušteniji party. Opuštajućoj atmosferi dodatno je pridonijela i lokacija partya – u simpatičnom dvorištu čijim prostorom dominira decentna i, zbog prevencije pijanog utapanja u žlici vode, ispražnjena fontana. Da bi se k tome udovoljilo i udobnosti, našlo se jedno tridesetak divana raspoređenih oko niskih stolića, a koji su izmamili više nego jedan blaženi osmijeh na našim licima. Crnogorac Pero je pak, nakon beskrajnog divljenja ovom orijentalnom simbolu lijenosti, odlučio ponijeti najmanje tri komada kući.
Prolazila je tako zabava, socijaliziranje i neizbježno opijanje u najboljem redu, raspoloženje se dizalo, što je značilo da i pjesma nije bila daleko, te smo uskoro sramežljivo propjevali akapela, a zatim i uz pratnju majstora na gitari, novopečenog asistenta na katedri sociologije, Luke Kellera. I naravno, prije nego se Proud Mary stigla barem jednom zavrtjeti na rijeci, odnekud su iskrsnuli zaštitari s naputkom naših vrlih organizatora da nas polako udalje prema našim zgradama i sobama. Nepotrebno za dodati, ta njihova namjera bila je u direktnom clashu sa našom da ispratimo prve zrake sunca ležeći na divanu i pitajući se tko je i otkud se ta osoba pokraj nas stvorila…
Rezultat tog nerazmjera njihovih očekivanja i naše voljnosti da se pokorimo istima bio je da smo se od jedan pa do pet ujutro igrali mačke i miša s zaštitarima. Oni nas potjeraju s jednog mjesta, mi se preselimo na drugo… srećom je kampus dovoljno velik pa smo na kraju došli do nekog dogovora da možemo ostati u parku ispred naših dormova ako budemo tiši. Naravno, tokom sljedećih tjedan dana došli su nas upozoriti nekih sedamstopedeset puta da smo preglasni na što se mi, ljubazno i sa ironičnim osmijehom na licima, nismo obazirali.
Tako smo vani dočekali zoru i sramežljivi pomol sunca ponad sveučilišta još jednom ne mareći što nas za manje od tri sata čekaju nove debatne runde. A i nije da su tri runde tog dana donijele neke drastične pomake, bilo to u kvaliteti debatiranja, smislenošću presuda ili naših plasmana. Doduše, vrijedi spomenuti činjenicu da su svi hrvatski timovi (a vjerujem da i srpski te slovenski) pokupili popriličan broj bodova u rundi sa tezom koja je glasila: « Ovaj dom bi uveo zastaru na zločin genocida. » O toj tezi smo, iznenađujuće ili ne, mi znali više od većine ostalih timova. U svakom slučaju, daleko više nego haško tužiteljstvo.
Večernji program tog dana izgledao je prilično zanimljivo i moram priznati, nije iznevjerio očekivanja. Tog dana je sedmom rundom završio prvi dio turnira te su organizatori, gle čuda, pametno zaključili da većina sudionika (pogotovo oni koji neće brejkati) očekuje da se dobro zabavi i izbaci iz glave ideje kako pomiriti Izrael i Palestinu, napasti sjeverni Irak i sl. Anyway, te večeri vozili smo se brodom po Bosporu od ulaza u Crno more pa do vrha Zlatnog roga i nazad. Brodom, koji je imao dvije velike palube/terase sa taman dovoljno mjesta za raspojasanu debatnu populaciju, frižidere pune Deutschland's finest piva i vrlo raspoloženog DJ-a što je onima željnim plesa pružilo sasvim pristojnu zabavu…
Osobno, preporučam svakome tko se nađe u prilici đir brodom po Bosporu, pogotovo noću. Obale Europe s jedne i Azije s druge strane naprosto dozivaju prošla vremena, u moderni vas svijet vraćaju dva impozantna viseća mosta koji spajaju kontinente, a spektakl za kraj pružit će vam pogled na tisućljetno srce Istanbula, Zlatni rog, čijom panoramom dominiraju kupole i minareti bezbrojnih džamija.
Na brodu su također bili objavljeni timovi i suci koji su brejkali – od naših timova, nijedan nije prošao dalje, a obraz su nam djelomično spasili Barić i Keler koji su brejkali kao suci. Inače, nitko me neće uvjeriti da barem dva naša tima nisu u ovakvoj konkurenciji zaslužila četvrtfinale ESL-a. Ono što ću pak samo ja zapamtiti s te večeri jest da me od tog prokletog utorka kao sjena počeo pratiti jedan Izraelac koji si je nakon jednog neobaveznog čavrljanja nakon debate umislio da smo najbolji prijatelji. Časna riječ, nakon što mi se na brodu jedno peti puta prikrao s leđa i prekinuo me u razgovoru, bio sam spreman požaliti se i samom Jahvi sa zamolbom da mi skine tog lika s vrata.
Sljedeći dan počeo je kasnim i nevjerojatno lijenim buđenjem – a zašto i ne bi? Brejkali nismo, te nam je zahvaljujući toj činjenici ostalo puno slobodnog vremena, a kad kažem puno, mislim na ostatak dana – vrijeme koji su ljudi svakako znali iskoristiti. Neki su se uputili pravac grada da uživaju u razgledavanju i malo u šopingu (i obrnuto), neki su zaključili da izležavanje tog dana ne treba ostati samo na krevetu već bi bilo zgodno preseliti se na bazen, dok su neki otišli pogledati koju debatu (barem sam tako čuo). Ukratko, na ovaj ili onaj način malo smo odmorili svoj organizam i pripremali ga za nove izazove koji će biti postavljeni pred njega u sljedećim danima, tj. noćima.
E sad, da vas ova zadnja riječ ne bi dovela u zabludu, moram sa žalošću konstatirati da što se autora teksta tiče, jedini noćni izazovi koje je on pred sobom imao bili su vezani uz pokušaj tuširanja i ispijanja piva istovremeno - što mu je i uspjelo. Opet, da se malo opravdam, moram primijetiti da je devedeset posto ženske populacije na prvenstvu i nije bilo baš najljepše što su njihove zemlje imale ponuditi (ako je to zaista tako, onda mi je stvarno žao Iraca).
Štoviše, gledajući neke od njih počeo sam shvaćati zašto je toliki dio muškaraca na prvenstvu gay. Ok, ne baš shvaćati – malo bolje razumjeti. Da bi oko ipak doživjelo koju ugodu, pobrinule su se, a tko bi drugi nego naše cure. Hrvatice plus izuzeci koji potvrđuju pravilo iz drugih zemalja, bile su jedine za kojima je vrijedilo okrenuti glavu i napraviti koji komentar, a da nije sarkastičan. Problem je što su te cure ili bile zauzete, ili im se sviđao onaj gay dio muške populacije, a o ostatku nas (il bar većini) mislile su isto što i ja o većini ženske populacije na prvenstvu. Jedino što možemo jest apelirati na naše cure da se povedu za sloganom (malčice modificiranim) Hrvatske gospodarske komore i… „troše“ kvalitetno.
Vratimo se na naše ljenčarenje – ono se, uz prekid za nogometnu utakmicu, odužilo do navečer kad nas je čekala turska večer i globalno selo. Neki će tu večer pamtiti po delikatesama i pićima svih zemalja sudionica global villeagea, neki će je pamtiti po zanosnoj trbušnoj plesačici koja je praznoj fontani udahnula novi život, a neki po kolu koje su zaigrali Hrvati i Srbi na Rundekovu Apokalipsu. Ono po čemu ću je ja najviše pamtiti je prva ljubav.Onog trenutka kad su moje oči zapazile njeno baš na pravim mjestima zaobljeno tijelo, njen plemeniti, vitki vrat, žar koji je plamtio njezinim tijelom… znao sam da će to biti moja jedina avantura u Turskoj. Ime? Nije važno, ali ipak… diljem Orijenta poznata je kao nargila. Te večeri proveli smo nezaboravne trenutke, izmijenivši stotine poljubaca obavijeni pritom slatkastom izmaglicom kao rezultatom naše strasti. Ona mi je pritom razjasnila i par zabluda – npr. kažu da je Šeherezada ispričala priče 1001 noći što iz straha za život, a što iz ljubavi prema veziru. Pošto znamo da je bila u mogućnosti svakodnevno uživati nargilu nekako sam bliži uvjerenju da je bujna mašta plus nargila s okusom jabuke i cimeta najzaslužnija za taj književni Sezame otvori se. Da je Ivana Brlić Mažuranić bila upoznata s blagotvornim učincima nargile, siguran sam da bi danas imali najmanje tri toma knjiga s Pričama iz davnina I do XIX.
Još jedna priča koju svakako vrijedi ispričati je ona o nerazdvojnosti srpske i hrvatske delegacije tokom cijelog boravka u Istanbulu. Zaboravite Josipa Broza, Bijelo Dugme, ili autocestu Bratstvo-jedinstvo - ništa od toga nije Hrvate i Srbe uspjelo spojiti kao debata, osim možda činjenice da su i jedni i drugi na (i) svojim jezicima u stanju konstruirati psovku dužine prosječnog Tolstojeva romana. Zajedno bi pili, jeli, igrali društvene igre... čiji glavni dio, doduše, jest ubijanje i zatim kažnjavanje odgovornih, no pustimo sad to... Bez dvojbe, bilo nam je lijepo te smo zajedno partijali i nakon završetka prvenstva, ali o tome više u sljedećem nastavku...
Sa tako lijepim mislima moram, zbog nepredviđene dužine i rupa u sjećanju, završiti ovaj dio priče o našem boravku u Istanbulu. Nastavak ubrzo slijedi…
Nakon već opjevanog putovanja u Grad sa previše imena trojica drugova i veći dio „airborn“ hrvatske delegacije stižu na svoje odredište u kampus sveučilišta Koc. Tekst koji slijedi izravni je nastavak prethodnog te predstavlja alkoholom i nargilom modificirana sjećanja autora na dane provedene u Turskoj. Ako se netko nakon pročitanog usudi izraziti sumnje u vjerodostojnost napisanog autor stavlja ruku u džamiju kao dokaz svoje privrženosti istini te unaprijed odbacuje zlobna nagađanja da će ovaj tekst priložiti kao esej na prijemnom ispitu Lovačkog i ribolovnog društva „Veritas“.
Na kraju prošlog teksta ostavih aktere ove priče polupijane, (neke) još uvijek izubijane od puta te krajnje neopterećene činjenicom da sutra ujutro počinje europsko debatno prvenstvo na kojem je poželjno pojaviti se, ako ne već trijezan (hereza koju zagovaraju samo nadobudni, asketi i Englezi), onda sa količinom alkohola do maksimalno jedan i po promila u krvi koja se na debatnim turnirima tolerira kao sasvim razumljiva. Večernji party se pokazao kao dobrodošla pijanka (a koja nije) te je fajrundom u poznim satima nagovijestio kronični nedostatak sna kao jednu nuspojavu, a već spomenutim neograničenim količinama Becksa kronični alkoholizam kao drugu nuspojavu ovog prvenstva.
Usput pohvaljujemo tu hvalevrijednu inicijativu organizatora da se sudionike prvenstva drži konstantno napojene kvalitetnim njemačkim pivom koje dokazano djeluje protiv svih vrsta stresa i razočaranja te smanjuje agresivnost, što je neizmjerno važno u slučaju kad se poraženi timovi nalaze blizu sudaca koji su im sudili u prošlim debatama. Doručak koji je uslijedio sljedećeg jutra samo je učvrstio moju presumpciju da je Becks daleko najpoželjnija hranjiva tvar za unošenje u vlastiti organizam za vrijeme boravka u kampusu jer nit je hrana, a još manje voda ulijevala neko preveliko povjerenje. Da se nismo bez veze plašili, za tri je dana pokazao najveći slučaj trovanja još od vremena kad je Lukrecia Borgia pozvala dvije stotine svojih poznanika na kolače i vino.
Posljedice istog bile su da se manji, medicinski kritičniji dio debatne populacije dobro upoznao sa sveučilišnom ambulantom, dok je veći, „samo“ probavnim smetnjama opterećeni dio te brbljave populacije razvio puno intimniji odnos sa wc školjkom no što su vjerojatno očekivali. Također, punokrvnom Zagorcu poput mene nije mogao izbjeći zabrinjavajući izostanak svinjetine sa menija što je rezultiralo gotovo prustovskom nostalgijom za mirisima mojeg djetinjstva, konkretno, dedinih kolinja. Zato upozoravamo sve buduće putnike u neke od zemalja sa većinskom muslimanskom populacijom da hrenovke i suhomesnati proizvodi možda izgledaju slično našima i podvode se pod istu nomenklaturu, ali u stvarnosti imaju veze s njima koliko i James Bond sa Austinom Powersom. Jedno je prava, muška hrana, a drugo je parodija iste. Da zaključim priču o hrani; bila je daleko od impresivne, osim kad bi u samom gradu naletjeli na neko, u spravljanju kebaba ili bureka posebno inspirirano momče.
No, da se vratim na stvar zbog koje smo krenuli put istoka – alkoh… ovaj, debate. Nemam namjere nešto previše detaljno opisivati tijek svake runde jer vi koji ovo čitate najbolje znate da smo s raspravama nakon debatnih rundi dojadili i Bogu i vragu, a kamoli ne jedni drugima. Ipak, vrijedi spomenuti par zanimljivih stvari koje sam naučio i utvrdio tokom turnira. Na primjer: Iako u vanjskom, što će reći debatno-laičkom svijetu možete progurati neku samo vama svojstvenu briju kao nešto kul i dobro, u debati to ne prolazi. Dapače, priskrbit će vam podrugljiv smiješak suca, zadnje mjesto u debati sa individualnim ocjenama u visini šumskih jagoda i nezaboravan „umrijet ćeš sporom i bolnom smrću ako misliš ovako nastaviti“ izraz lica vašeg/e partnera/ice. Druga stvar su upravo besramni krediti koje kod velikog postotka sudačke populacije uživaju Englezi, Škoti, Irci te općenito svi koji su imali bogomdanu privilegiju da im prve izgovorene riječi budu na jeziku koji svoju popularnost ima zahvaliti činjenici da su Englezi nekad davno bili kolonizatori prvog reda, a koji je ujedno i jezik na kojem se održavaju međunarodni debatni turniri i prvenstva.
Primjera radi, debatant iz neke veće rudarske pripizdine u sjevernoj Engleskoj, koji zdravog razuma ima samo u tragovima te priča engleski s naglaskom kraj kojeg i Ivo Sanader ispada veći Englez od njega još uvijek će vjerojatno biti plasiran ispred vas u debati pa makar vi kvalitetno ispunili svoju ulogu, a on sedam minuta svojeg govora potrošio (loše) pobijajući nešto što vi uopće niste rekli bez da se u jednom trenutku potrudio osvrnuti na vaš case. Što je najgore, nakon nezaslužene pobjede odšetat će iz sobe svojim pobjedničkim „metla u guzici“ hodom te nosom dignutim u zrak toliko visoko da ga radar očitava kao NLO.
Naravno, nisu svi Otočani takvi te se i njima zalomi po koji dobar debatni tim (njih trideset, to be precise). Tako smo Laura i ja kao druga opozicija u zadnjoj rundi tog dana kao prvu opoziciju ispred sebe imali odličan Cambridge C. Ono što je mene kod njih impresioniralo jest činjenica da nakon njih mi nismo imali apsolutno ništa novoga za doprinijeti debati. Meni fascinantnije tim više što sam još uvijek uvjeren da o toj tezi znam mnogo… ispostavilo se da i oni znaju… još više.
Da skratim priču, općenito je dojam nakon prvog dana bio da smo bolji nego plasman to pokazuje te da bi u svrhu dokazivanja istog trebalo uvesti torturu kao obvezni dodatak u slučaju neadekvatnog objašnjenja presude. Od te smo ideje ipak odustali jer smo nakon održane četiri runde bili već toliko izmoreni (hrvatske delegacija, to jest) da smo imali snage taman toliko da zajedno s ostatkom iscrpljenog debatnog puka odemo na večeru pritom psujući svojim omiljenim sucima svu bližu i daljnju rodbinu koja se dala nabrojati u šetnji do restorana.
Nakon kratkog odmora poslije večere smiraj dana nam je, po ustaljenoj praksi debatnih turnira i prvenstava, donio još jedan, ovaj put shodno svom prefiksu „Relax“, nešto opušteniji party. Opuštajućoj atmosferi dodatno je pridonijela i lokacija partya – u simpatičnom dvorištu čijim prostorom dominira decentna i, zbog prevencije pijanog utapanja u žlici vode, ispražnjena fontana. Da bi se k tome udovoljilo i udobnosti, našlo se jedno tridesetak divana raspoređenih oko niskih stolića, a koji su izmamili više nego jedan blaženi osmijeh na našim licima. Crnogorac Pero je pak, nakon beskrajnog divljenja ovom orijentalnom simbolu lijenosti, odlučio ponijeti najmanje tri komada kući.
Prolazila je tako zabava, socijaliziranje i neizbježno opijanje u najboljem redu, raspoloženje se dizalo, što je značilo da i pjesma nije bila daleko, te smo uskoro sramežljivo propjevali akapela, a zatim i uz pratnju majstora na gitari, novopečenog asistenta na katedri sociologije, Luke Kellera. I naravno, prije nego se Proud Mary stigla barem jednom zavrtjeti na rijeci, odnekud su iskrsnuli zaštitari s naputkom naših vrlih organizatora da nas polako udalje prema našim zgradama i sobama. Nepotrebno za dodati, ta njihova namjera bila je u direktnom clashu sa našom da ispratimo prve zrake sunca ležeći na divanu i pitajući se tko je i otkud se ta osoba pokraj nas stvorila…
Rezultat tog nerazmjera njihovih očekivanja i naše voljnosti da se pokorimo istima bio je da smo se od jedan pa do pet ujutro igrali mačke i miša s zaštitarima. Oni nas potjeraju s jednog mjesta, mi se preselimo na drugo… srećom je kampus dovoljno velik pa smo na kraju došli do nekog dogovora da možemo ostati u parku ispred naših dormova ako budemo tiši. Naravno, tokom sljedećih tjedan dana došli su nas upozoriti nekih sedamstopedeset puta da smo preglasni na što se mi, ljubazno i sa ironičnim osmijehom na licima, nismo obazirali.
Tako smo vani dočekali zoru i sramežljivi pomol sunca ponad sveučilišta još jednom ne mareći što nas za manje od tri sata čekaju nove debatne runde. A i nije da su tri runde tog dana donijele neke drastične pomake, bilo to u kvaliteti debatiranja, smislenošću presuda ili naših plasmana. Doduše, vrijedi spomenuti činjenicu da su svi hrvatski timovi (a vjerujem da i srpski te slovenski) pokupili popriličan broj bodova u rundi sa tezom koja je glasila: « Ovaj dom bi uveo zastaru na zločin genocida. » O toj tezi smo, iznenađujuće ili ne, mi znali više od većine ostalih timova. U svakom slučaju, daleko više nego haško tužiteljstvo.
Večernji program tog dana izgledao je prilično zanimljivo i moram priznati, nije iznevjerio očekivanja. Tog dana je sedmom rundom završio prvi dio turnira te su organizatori, gle čuda, pametno zaključili da većina sudionika (pogotovo oni koji neće brejkati) očekuje da se dobro zabavi i izbaci iz glave ideje kako pomiriti Izrael i Palestinu, napasti sjeverni Irak i sl. Anyway, te večeri vozili smo se brodom po Bosporu od ulaza u Crno more pa do vrha Zlatnog roga i nazad. Brodom, koji je imao dvije velike palube/terase sa taman dovoljno mjesta za raspojasanu debatnu populaciju, frižidere pune Deutschland's finest piva i vrlo raspoloženog DJ-a što je onima željnim plesa pružilo sasvim pristojnu zabavu…
Osobno, preporučam svakome tko se nađe u prilici đir brodom po Bosporu, pogotovo noću. Obale Europe s jedne i Azije s druge strane naprosto dozivaju prošla vremena, u moderni vas svijet vraćaju dva impozantna viseća mosta koji spajaju kontinente, a spektakl za kraj pružit će vam pogled na tisućljetno srce Istanbula, Zlatni rog, čijom panoramom dominiraju kupole i minareti bezbrojnih džamija.
Na brodu su također bili objavljeni timovi i suci koji su brejkali – od naših timova, nijedan nije prošao dalje, a obraz su nam djelomično spasili Barić i Keler koji su brejkali kao suci. Inače, nitko me neće uvjeriti da barem dva naša tima nisu u ovakvoj konkurenciji zaslužila četvrtfinale ESL-a. Ono što ću pak samo ja zapamtiti s te večeri jest da me od tog prokletog utorka kao sjena počeo pratiti jedan Izraelac koji si je nakon jednog neobaveznog čavrljanja nakon debate umislio da smo najbolji prijatelji. Časna riječ, nakon što mi se na brodu jedno peti puta prikrao s leđa i prekinuo me u razgovoru, bio sam spreman požaliti se i samom Jahvi sa zamolbom da mi skine tog lika s vrata.
Sljedeći dan počeo je kasnim i nevjerojatno lijenim buđenjem – a zašto i ne bi? Brejkali nismo, te nam je zahvaljujući toj činjenici ostalo puno slobodnog vremena, a kad kažem puno, mislim na ostatak dana – vrijeme koji su ljudi svakako znali iskoristiti. Neki su se uputili pravac grada da uživaju u razgledavanju i malo u šopingu (i obrnuto), neki su zaključili da izležavanje tog dana ne treba ostati samo na krevetu već bi bilo zgodno preseliti se na bazen, dok su neki otišli pogledati koju debatu (barem sam tako čuo). Ukratko, na ovaj ili onaj način malo smo odmorili svoj organizam i pripremali ga za nove izazove koji će biti postavljeni pred njega u sljedećim danima, tj. noćima.
E sad, da vas ova zadnja riječ ne bi dovela u zabludu, moram sa žalošću konstatirati da što se autora teksta tiče, jedini noćni izazovi koje je on pred sobom imao bili su vezani uz pokušaj tuširanja i ispijanja piva istovremeno - što mu je i uspjelo. Opet, da se malo opravdam, moram primijetiti da je devedeset posto ženske populacije na prvenstvu i nije bilo baš najljepše što su njihove zemlje imale ponuditi (ako je to zaista tako, onda mi je stvarno žao Iraca).
Štoviše, gledajući neke od njih počeo sam shvaćati zašto je toliki dio muškaraca na prvenstvu gay. Ok, ne baš shvaćati – malo bolje razumjeti. Da bi oko ipak doživjelo koju ugodu, pobrinule su se, a tko bi drugi nego naše cure. Hrvatice plus izuzeci koji potvrđuju pravilo iz drugih zemalja, bile su jedine za kojima je vrijedilo okrenuti glavu i napraviti koji komentar, a da nije sarkastičan. Problem je što su te cure ili bile zauzete, ili im se sviđao onaj gay dio muške populacije, a o ostatku nas (il bar većini) mislile su isto što i ja o većini ženske populacije na prvenstvu. Jedino što možemo jest apelirati na naše cure da se povedu za sloganom (malčice modificiranim) Hrvatske gospodarske komore i… „troše“ kvalitetno.
Vratimo se na naše ljenčarenje – ono se, uz prekid za nogometnu utakmicu, odužilo do navečer kad nas je čekala turska večer i globalno selo. Neki će tu večer pamtiti po delikatesama i pićima svih zemalja sudionica global villeagea, neki će je pamtiti po zanosnoj trbušnoj plesačici koja je praznoj fontani udahnula novi život, a neki po kolu koje su zaigrali Hrvati i Srbi na Rundekovu Apokalipsu. Ono po čemu ću je ja najviše pamtiti je prva ljubav.Onog trenutka kad su moje oči zapazile njeno baš na pravim mjestima zaobljeno tijelo, njen plemeniti, vitki vrat, žar koji je plamtio njezinim tijelom… znao sam da će to biti moja jedina avantura u Turskoj. Ime? Nije važno, ali ipak… diljem Orijenta poznata je kao nargila. Te večeri proveli smo nezaboravne trenutke, izmijenivši stotine poljubaca obavijeni pritom slatkastom izmaglicom kao rezultatom naše strasti. Ona mi je pritom razjasnila i par zabluda – npr. kažu da je Šeherezada ispričala priče 1001 noći što iz straha za život, a što iz ljubavi prema veziru. Pošto znamo da je bila u mogućnosti svakodnevno uživati nargilu nekako sam bliži uvjerenju da je bujna mašta plus nargila s okusom jabuke i cimeta najzaslužnija za taj književni Sezame otvori se. Da je Ivana Brlić Mažuranić bila upoznata s blagotvornim učincima nargile, siguran sam da bi danas imali najmanje tri toma knjiga s Pričama iz davnina I do XIX.
Još jedna priča koju svakako vrijedi ispričati je ona o nerazdvojnosti srpske i hrvatske delegacije tokom cijelog boravka u Istanbulu. Zaboravite Josipa Broza, Bijelo Dugme, ili autocestu Bratstvo-jedinstvo - ništa od toga nije Hrvate i Srbe uspjelo spojiti kao debata, osim možda činjenice da su i jedni i drugi na (i) svojim jezicima u stanju konstruirati psovku dužine prosječnog Tolstojeva romana. Zajedno bi pili, jeli, igrali društvene igre... čiji glavni dio, doduše, jest ubijanje i zatim kažnjavanje odgovornih, no pustimo sad to... Bez dvojbe, bilo nam je lijepo te smo zajedno partijali i nakon završetka prvenstva, ali o tome više u sljedećem nastavku...
Sa tako lijepim mislima moram, zbog nepredviđene dužine i rupa u sjećanju, završiti ovaj dio priče o našem boravku u Istanbulu. Nastavak ubrzo slijedi…
5 comments:
očemo još,očemo još!
Zri, Dežulović ti se klanja... Vrhunski!
borna:e srbi, jel se vi medusobno vrijedate, ono u stilu, "bas si hrvat, e"?
srbi: *gadljivi pogled* jesi ti bre normalan, decko?
:D
odlicno zri, nasmijah se do suza ;)
vrh ;)
mi znamo vise o genocidu nego cijela medjunarodna zajednica..ha,ha, i jos onaj dio o tome da igramo drustvene igre u kojima se ubijamo pa kaznjavamo..carski!carski!
Post a Comment